“Judy” možete ocjenjivati kao film i po onome po čemu se nametnula kao senzacija u predoskarovskoj sezoni – interpretaciji Renée Zellweger.
Prvo je dosta skromno, u pitanju je ne pretjerano skupa produkcija zasnovana na kazališnom komadu “Kraj duge” Petera Quiltera koja se bavila poznim razdobljem velike glumice i pjevačice, sa 1968. na 1969., kad više nije imala filmskih angažmana (posljednji film snimila je 1963.) i uglavnom je nastupala kao pjevačica: u ovoj prigodi u Londonu, gdje se provela raznoliko, ponekad bi je ispratili ovacijama a ponekad gađali hranom, pogotovo kad bi došla nepripremljena, pijana ili pod utjecajem sedativa.
Ima tu i dosta flashbackova, neki se odnose na tinejdžersko razdoblje junakinje, u MGM-u su je, naime, neprestano tjerali na dijetu i navikli na pilule za stvaranje radnog elana i za spavanje. Ti su posebno šturi jer u njima ima vrlo malo glumaca, dok jedan hangar dočarava raskošni studio MGM-a. Louis B. Mayer možda je zbilja kriv za njezino rano navikavanje na droge, međutim, Judyn česti partner Mickey Rooney upozorio je da je to bilo pitanje izbora i da su glavni krivci bili Judy i njezina majka.